Riječ „opsajd“ potiče od engleske riječi offside. To vi vjerovatno već znate, tako da sam upravo potrošio prve dvije rečenice na objašnjavanje nečega što apsolutno nikome nije trebalo objašnjavati ali eto, da odmah na startu izbriljiram.
Opsajd je ideja Saše Ibrulja, mog dugogodišnjeg, ali i prilično sporadičnog prijatelja, kojeg prvi put upoznah u Briselu 2004. godine.
Saša je tada bio u Mostaru, studirao, raduckao i u slobodno vrijeme bio navijač Veleža, ali i reprezentacije Bosne i Hercegovine. U Brisel je došao autobusom koji je organizovala navijačka grupa BHFanaticos a u istom autobusu bio je i Amel Ćurić, kojeg su mostarski zajebanti vrlo brzo prozvali „Kice“. Ko zna, zna.
Sašu sam ponovo upoznao godinu dana kasnije. Opet u autobusu, samo što je ovaj put destinacija bila Beograd i Marakana. To su ujedno jedni od rijetkih 24 sata u mom životu kojih se, čini mi se, sjećam gotovo svake sekunde.
Godine su prolazile, život radio svoje, a Ibrulja sam sretao nekad u Zenici, nekad u Dublinu, nekad na nekoj drugoj egzotičnoj destinaciji. Uvijek istim povodom – reprezentacija.
Ja sam sredinom prošle decenije bio novinar u pokušaju, gurao nogoloptu, a nedugo nakon toga i neke projekte na švedskom jeziku. U međuvremenu sam postao otac dvije predivne curice i život mi je bio maksimalno ispunjen.
Ali avaj...
Ispostavilo se da imam još nekih 45 minuta slobodnih svakog ponedjeljka i kada je Saša došao s idejom da pokrenemo prvi podcast posvećen bosanskohercegovačkom fudbalu nisam ostao imun.
I, ćiribu-ćiriba – počelo je.
Prva epizoda, odnosno prvih desetak epizoda, vjerovatno neće ući u anale sportskog novinarstva sa prefiksom „BiH“. Bilo je to prilično oskudno, i tehnički i sadržajno.
Ali, baš kao i Nihad Mujakić – izbirikali smo se, postali smo slušljivi, a malo nakon toga i gledljivi. Tako nam barem rekoše.
Ali nakon tri godine - zasićenje. Došlo je nakon što smo u kvalifikacije ušli sa Hadžibegićem, zamijenili ga Kodrom, a Kodru Miloševićem, dok je istovremeno svaki pad s bicikla u nekom od banjalučkih sokaka bio okarakterisan kao penal.
U međuvremenu su nam se promijenile i karijere i životni putevi, pa je Opsajd pao na listi prioriteta negdje na samo dno.
Ipak, desio nam se Sergej.
Njegovim dolaskom, a zatim i odlaskom na Svjetsko prvenstvo, proradili smo i mi. Prvo smo se gotovo dva mjeseca dvoumili. Da li da krenemo? Imamo li uopšte publiku? Jer, da se razumijemo, podcasterska flora i fauna danas izgledaju potpuno drugačije nego onda kada smo prestali s radom.
Na kraju smo ipak pritisnuli ono „REC“, stavili dječije slušalice na uši, upalili kamere i mikrofone i – uživali.
Iskreno, da ne lažem – nedostajao mi je drug Ibrulj. A, biću neskroman, mislim da sam i ja njemu iako on to nikada neće priznati.
Od juna do danas izgurasmo nekih petnaest epizoda. Dosta njih išlo je „vruće glave“, što je uvijek zajebano i zahtjevno jer vruća glava je vruća glava, emocije su na maksimumu i uvijek se desi da se kaže nešto što možda i nije baš korektno reći.
Ali šta da se radi? Ovo je, prije svega, podcast dvojice navijača i zaljubljenika u fudbal i Bosnu i Hercegovinu tako da... Jebiga.
Odgovor publike bio je veći i jači nego što smo mogli, a kamoli smjeli sanjati. Vratili smo staru publiku, dobili novu, a koncept sa chatom i snimanjem uživo putem YouTubea učinio je svaku epizodu nepredvidljivom i, barem nama, pravo zanimljivom.
I sada je pred nama sljedeći korak.
Buy Me a Coffee. Fora je vrlo jednostavna – vaša dobra volja odlučuje jesmo li zaslužili da nas, osim riječima i lajkovima, podržite i finansijski.
Nema moranja. Nema pretplate. Nema obaveze. Odnosno ima pretplata ali nije obavezna.
Zaista smo zahvalni za svaku riječ podrške, svaki komentar, svaki lajk i svaku minutu koju provedete s nama. Ali, kad već postoji mogućnost da ljudi koji žele podržati ono što radimo to mogu i uraditi – zašto ne pokušati?
Cilj nije da Opsajd postane nešto što nije. Cilj je da stvorimo malo bolje uslove da radimo ono što volimo, da budemo češći, kvalitetniji i da ovaj naš mali fudbalski cirkus podignemo još jedan nivo.
Ako mislite da smo to zaslužili – znate šta vam je činiti. Ako ne mislite – nema ljutnje.
Mi ćemo svakako nastaviti pričati o reprezentaciji, fudbalu, Bosni i Hercegovini, penalima, selektorima, sudijama, Sergeju, Tahiru i svim ostalim stvarima zbog kojih smo, izgleda, još uvijek spremni potrošiti vlastitih ali i nepostojećih 45 minuta svakog ponedjeljka. Ili kad već.
Hvala vam što ste tu.
I vidimo se u Opsajdu!