Danas sam isplakala istinu koju dugo nisam željela vidjeti. Priznala sam sebi: nisam ovdje da nosim teret koji nije moj. Godinama sam pokušavala biti stup, oslonac i zaštita, vjerujući da ako ja ne držim konce, sve će se raspasti. Vjerovala sam da ovisi o meni i da nisam dovoljno snažna da budem sigurna. Danas sam osjetila što to znači: Nositi teret tuđih očekivanja nije snaga. To je obrazac naučen davno, u trenutku kada sam mislila da moram sama preživjeti. Suze koje su isplavile tu istinu nisu slabost one su oslobađanje. U tišini između udaha i izdaha, dopuštam sebi da pustim sve te konce. Ne kao čin napuštanja drugih, nego kao čin preuzimanja vlastite unutarnje potpore. Ne moram više popunjavati praznine koje nikad nisu bile moje. Osjećam kako se stari strahovi polako povlače. Sigurnost više ne dolazi izvana. Dolazi iz mene. Ja sam ovdje. Ja sam cjelovita. I to je dovoljno. Nema više potrebe da dokazujem svoju snagu ili da nosim krivnju za ono što nije moje. Nema više potrebe da budem ono što nisam. Postoji samo ovaj trenutak. I sloboda da budem potpuno svoja. Ako ovo čitaš i osjećaš sličnu težinu, dopusti si trenutak tišine. Dopusti sebi da pustiš konce koje držiš. Dopusti sebi da osjetiš da je sigurnost unutra, a ne u onome što moraš držati. Ovo je iscjeljenje. Ovo je oslobađanje. Ovo je povratak sebi.
Ovaj tekst je poziv na tišinu, na odlaganje tereta koji nikad nije bio tvoj. Ne moraš više dokazivati snagu, niti nositi krivnju da bi bila vrijedna. Sigurnost nije u kontroli, u držanju svega na okupu, nego u povratku sebi. Ovo je podsjetnik da je dopušteno stati, otpustiti i biti potpuno svoja. Hvala što si ovdje.🌿🩶
